NeoCounter

nedjelja, 15. veljače 2009.

Vrani ljepotani

videoPoslušajte pismu Vranac od Zlatnih dukata posvećenu konjima,koji su do nedavno u podkamemešničkim selima bili nezamjenjivi ljudima u seoskom poslu a skoro svaka kuća je imala svog đirana,dorata,sivaja ili vranaca .Konj je bio potreban kad bi se u Grab išlu u mlinicu goniti pšenicu na mljevenje ili kad bi se išlo u šumu po drva. Kad je ćaća konja prod'o svi smo plakali Ni on nije suze svoje mog'o sakriti Mati je kod večere dugo molila K'o da je sa našim vrancem sreća prodana Bio sam još mali, al' sve sam shvatio Brat se je u školu u grad spremao Baka je uz petrolejku džemper isplela Znao sam da onaj stari, sad ću nosit ja Al' 'ko će sada našeg vranca šorom jahati 'Ko li će ga sad na kirvaj cvijećem kititi Ako ga na sajmu otac prisretne Star je pa se bojim da mu srce ne pukne Te se noći nikom od nas nije spavalo Otac je sa bratom dugo razgovarao Mati mu je stvari sve u kofer spremila Jabuke i kruh što je u crkvi svetila Alat, dorat, đogat, kulaš, čilaš, putalj, vranac, bijelac, šarac, sivac, parip, raga, kljuse, lipicanac — sve se ove riječi odnose na konja i kazuju nam o njegovoj boji, namjeni, vrsti ili podrijetlu. Ta plemenita životinja (u nuždi se nudilo i »kraljevstvo za konja«, o šahistima da i ne govorimo) euroazijskoga prostora ima i svoje simpatične rođake: magarca i zebru, a križanjima su dobiveni neplodni (ali izdržljivi) izdanci — mazga (pastuh + magarica) i mula (magarac + kobila). I u prenesenim značenjima provlače se odlike poput izdržljivosti i marljivosti (»radi kao konj«, »vuče kao mazga« i, kao neizbježna pouka, »tko joj je kriv kad je glupa kao mula«).

Bijeli bijelac, šareni šarac...

Konji i mnoga njihova imena dođoše nam s istoka. Najčešće im je kumovala boja dlake. Tako je alat konj crvene boje, riđan (tur. al — crven + at, hat — konj plemenite pasmine), dorat (tur. doru — zagasit, smeđ, mrk) zagasito smeđe, kulašje (tur. kula — riđ, smeđ) sličan doratu, đogat (tur. gök — plav, svijetle boje) bjelkaste je boje, bijelac, a čilaš(tur. çil — pjega) ima po sebi pjege, šaren je, šarac; putalj ima nad kopitom bijeli biljeg poput opute (remenčić kojim se sputa konja da se previše ne udalji s paše, da ne pođe ob put), a vranac je crn (kao i vrane kose jedrih djevojaka naše narodne pjesme, ali i vran gavran). Prvotna riječ (prasl. *vorn) značila je crnje od crnoga — izgoren. Izvedena je iz ie. korijena *uer — gorjeti (usp. alb. vorbë — lonac za kuhanje, njem./engl. warm — topao).

Vrani ljepotani

Konji u naponu snage (konjske snage uvukle su se i u zastrašujuće motore) čest su slikarski motiv jer su utjelovljenje ljepote i sklada (kao i kukac zastrašujućih očiju, konjska smrt, libela ili vilin konjic ili pak morski konjić; vodeni konj nije baš tako skladan, no valjda svojom veličinom izaziva pouzdanje, pa je u reklamne svrhe poslužio kao jamac financijske sigurnosti), jogunasto ždrijebe (prasl. *žerbb, stslav. žrĐbb, grč. bréphos — nerođeno dijete, zametak; dijete, mladić od ie. *grebh — zametak, mladić, dijete) svojom živahnošću izaziva simpatije, a pastuh, na kojem leži odgovornost za produženje vrste, respekt.

No i ti vrani ljepotani, sivci i šarci (osim feniksovskoga Šarca Kraljevića Marka) jednoga dana kao i sve živo ostare, ponosni lipicanci (prozvani po ergeli u Lipici kraj Sežane) jednom odtancaju pred digitalnim kamerama brojnih turista i svoju posljednju pomno izdresiranu cirkusnu austrougarsku točku u Spanische Reitschule u Beču te ih stiže neizbježni zajednički nazivnik svih stvorenja — starost. Kako li se i imenom razlikuju stari, isluženi konji od svojih mladih, inspirativnih, gizdavih rođaka! »Jezdi, moj konju... Jezdi, konjicu moj«, tepa mu Kaštelanov Konjanik u najdražoj zemlji gdje su »livade i konji nesedlani«, a Severova Konja valja izgovarati onako kako ga je govorio i sam pjesnik — stojećke. »Naš gospodar poljem jizdi, jizda da mu je« — odraz je brzine i adrenalina našega srednjovjekovnog anonimnog pjesnika. I ponos, i elegancija, i vjetar u kosi, i sunce u oku. A onda, ni od koga gledani, ni maženi, ni paženi, osvanu parip, raga, kljuse.

Parip (moj današnji šlagvort) dodatni je (lošiji) tegleći konj, običan, k tome i uškopljen (grč. párippos; par- nešto nalik čemu, ali slabije + híppos — konj) što do iznemoglosti okreće npr. dolap (drvena naprava za natapanje zemlje na konjski pogon). Raga je još gori konj, mršav i islužen (stara raga — u pren. značenju neskladna, koščata osoba), kojem i ime potječe od muke (njem. Rackerei — mučenje; sich rackern — mučiti se). A kljuse je i star, i slab, i mršav, i loš, iznemogao konj za vuču (kakav konj, takav i čovjek: kljusina). Prasl. i stslav. kljusb (strus. kljusja, češ. klíse) potječe od *kleups (rus. klypát), što znači šepati, a prasl. *kl’usati znači sporo i teško hodati, gegati se u hodu. Koliko god ie. *kleup dalo u stvnjem. (h)louf(f)an, a ovo dalje laufen — trčati, meni je u ove vruće dane bliži glagol klipsati, tj. teško hodati, vući se kao kljuse. Inače, ie. baza je poticajna: *k(e)leu znači putovati, a grč. kéleuthos — put. I upravo na dan kada je prije 50 godina osvojen Mount Everest (29. 5. 1953), odlučila sam se za »put pod noge« i zajahala (i bez pomoći krilatoga Pegaza) jednoga konja od 1856 m, najviši vrh planine Kamešnice kod Livna. S njega se vide i Dinara, Biokovo i Brač, a zove se (koje li slučajnosti!) jednostavno — Konj.

Matica hrvatska

izvor

Nema komentara: